Svi mi imamo neka uvjerenja kojih nismo svjesni i mislimo da su dio naše osobnosti, no zapravo su to vrlo ograničavajuća uvjerenja, koja nam ničemu ne služe. Tko zna u kojem trenutku života i tko zna od koga, “pokupili” smo nešto za što smo mislili da nas definira i da smo to mi. Toliko smo se “saživjeli” s tim uvjerenjima, da ih uopće nismo svjesni, ta uvjerenja su postala naša osobnost i tako se i ponašamo. Mislimo da je to jedino ispravno, da ne može biti nikako drugačije i da je “uklesano u kamen” kao jedina i prava istina.
Zapravo, to uopće nije istina naše duše i ta uvjerenja će vrlo često izazvati reakciju u nama, kad nas netko “pikne u bolnu točku”. U tim trenucima se branimo, opravdavamo, često reagiramo kontranapadom i na razno razne načine, sve drugo, samo ne odgovaramo na izazov iz energije mira. U nama se podižu emocije krivnje, srama, straha, nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja. To je nešto u nama što ne želimo priznati ni sami sebi, a pogotovo ne nekome drugome.
Svaka ta reakcija je pokazatelj da nismo u balansu sami sa sobom i da u nama postoji dio koji traži pažnju i ljubav. Svaka ta reakcija nam pokazuje u kojem segmentu života ne prihvaćamo sami sebe, ne volimo se bezuvjetno i dozvoljavamo da vanjski utjecaji određuju kako ćemo se osjećati.
Zato je važno prepoznati te trenutke koji u nama izazivaju reakcije i umjesto (samo)osuđivanja, na njih gledati kao na blagoslov, koji nam jasno pokazuje gdje smo i kako da budemo nježni prema sebi.
Tek kad odgovorimo u miru i potpuno prihvatimo sebe u tom trenutku, te poruku koju primamo, iscijelili smo sebe i više nemamo potrebu za nikakvom reakcijom.
Sve to je puno lakše reći, nego napraviti. Budući da naše tijelo sve pamti (o tome sam pisala u tekstu https://iscjeljujuceruke.wixsite.com/.../tijelo-sve-pamti ), tako pamti i to da bi “trebalo” reagirati na određene situacije, pa će tako i reagirati, dok god mi ne osvijestimo da je to poziv duše da si pružimo više ljubavi i razumijevanja. No, to ne možemo osvijestiti sami, jer tijelo pamti i tako se ponaša, nego će nam Univerzum poslati drugu osobu (ili situaciju), koja će nas “okinuti” i pokazati u kojem obrascu smo zaglavili.
Ja sam osobno zaglavila u svom muškom principu u sebi. Svi mi, bez obzira na spol, u sebi imamo muški i ženski princip. Muški je posao, rad, akcija….sve ono što pokazujemo na van. Ženski princip je nježnost, blagost (prema sebi i svima oko sebe), emocije…..sve ono što je okrenuto prema unutra.
Spletom okolnosti i životnih situacija, ja sam godinama živjela samo muški princip u sebi, a ženski sam duboko potisnula. To je bila takva neravnoteža u meni, da nije ništa čudno što sam se dovela do dijagnoze reumatoidni artritis (autoimuna bolest koja pokazuje koliko ne volimo i ne cijenimo sebe). Tek kad je Rekonekcija ušla u moj život i kad sam počela raditi promjene u svom životu, počela sam i osvještavati svoj ženski princip. Svjesnom promjenom svojih uvjerenja počele su se događati i promjene u mom životu. Jako puno toga sam otpustila, no još uvijek u meni postoje neka uvjerenja koja su duboko zakopana i kojih nisam bila svjesna, dok mi u život nije ušla osoba koja ih je podigla na površinu. Kao da točno zna i osjeća moje dijelove koji su duboko sakriveni, te jednom svojom rečenicom ih podiže na površinu i izaziva moju reakciju. I baš sam sama sebe iznenadila koliko još nisam u miru i potiskujem svoj ženski princip. Na sve to mogu samo blagosloviti tu osobu što mi osvjetljava moju sjenu i pomaže mi prihvatiti dijelove sebe, za koje nisam ni znala da postoje.
Hvala ti na prijateljstvu! Hvala na strpljivosti i razumijevanju! Hvala što prihvaćaš moje ponekad grube reakcije. One nisu grube jer se ljutim na tebe, one pokazuju moju nesigurnost i (još uvijek) neprihvaćanje sebe. Hvala što prihvaćaš i moje ponekad pretjerivanje, jer u nekim momentima iznenadim i sama sebe. Hvala na svim lekcijama koje učim uz tebe! Hvala na radosti! Hvala što ti jesi ti. Hvala što ja jesam ja!
Comments