Jeste li svjesni koliko je naše tijelo čudesno? Znate li da je to vjerojatno najčudesnija kreacija Boga/Univerzuma/Izvora života (kako god želite nazvati). U našem tijelu se nalazi čitav univerzum koji funkcionira u savršenom redu.
Nitko od nas ne treba reći srcu kako da kuca i pumpa krv kroz krvotok - ono to savršeno radi samo od sebe.
Nitko ne treba učiti pluća kako da dišu i prenose kisik u krv - ona to savršeno rade sama.
Nitko ne treba reći probavi kako se probavlja hrana - probavni sustav to savršeno radi.
Ne trebate učiti usta kako da pričaju - ona to rade čim vi poželite pričati.
Ne trebate govoriti nogama kako da hodaju - tijelo je to zapamtilo i noge idu same kud god da poželite, ne morate im govoriti kako se to radi.
Svaka naša stanica ima svoju memoriju koja u sebi ima pohranjeno sve što je potrebno da bi naš organizam savršeno funkcionirao (nebitno radi li se o prirodnim funkcijama tijela ili naučenim). U staničnoj memoriji su pohranjena sva iskustva koja smo prošli, sve emocije koje smo imali, svi osjećaji koje smo osjetili, kao i sve misli koje smo pomislili. Nema “dobrih i loših” misli, osjećaja, emocija i iskustava, naše tijelo pamti sve, ne prosuđuje ništa. Sve ovo mi je vrlo zanimljivo promatrati zadnjih nekoliko tjedana na vlastitom primjeru. Prije trinaest godina yoga je postala sastavni dio moga života i kroz sve ove godine bila sam joj vrlo posvećena. Devet godina vježbala sam stil yoge koji je vrlo intenzivan i jedan od zahtjevnijih (Ashtanga yoga), no zbog nekih životnih situacija i općeg stanja organizma postalo mi je prenaporno. Sljedeće tri godine okrenula sam se mirnijim i manje intenzivnim stilovima, no Ashtanga je u mom srcu i dalje zauzimala prvo mjesto. A onda, prije godinu i pol, krenule su velike promjene u mom životu. Jedna od njih je bila da sam potpuno prestala vježbati i sav fokus stavila na neke druge stvari i prioritete. I koliko god mi je vježbanje falilo, moje energija je bila usmjerena na drugo. Mome tijelu je bilo previše sve kroz što sam prolazila i nije bilo spremno za dodatne napore vježbanja. I sada, nakon godinu i pol stanke, kad sam posložila te stvari na kojima mi je bio fokus i na koje je išla sva moja energija, moje tijelo se poželjelo vježbanja. I to ni manje ni više nego moje voljene Ashtanga yoge. Budući da sam kroz sve ove godine naučila slušati što mi tijelo poručuje, tako sam i sada rekla sama sebi: “Ok, ajmo krenuti lagano, pa da vidim kuda će me to odvesti.” I krenula sam lagano. Za sve koji ne znaju, Ashtanga yoga uvijek ima isti slijed: za uvod pozdravi suncu A i B, stojeće asane (položaji), sjedeće asane i završna sekvenca. Počela sam s pozdravima suncu i završnom sekvencom i svaki put sam pomalo dodavala po koju asanu. U svemu ovome vrlo je važno biti nježna prema tijelu, jer nakon tako duge pauze vrlo lako bi moglo doći do ozljede kad bih pretjerala i krenula odmah raditi punu seriju. No, u svemu ovome mi je najzanimljivije promatrati kako moje tijelo uopće nije zaboravilo te položaje koje zauzima u svakoj asani. Naravno da je nakon godinu i pol nevježbanja bilo drveno i zakočeno, da je trebalo vrlo nježno i polako ulaziti u položaje, no već nakon par dana vježbanja, kao da nisam nikada ni prestala. I dalje svaki put kad stanem na prostirku, dodajem asanu po asanu i proći će još neko vrijeme dok ću opet raditi cijelu seriju, no onaj osjećaj u kojem svaka moja stanica se budi i uživa u vježbanju, teško se može opisati. Tijelo sve zna i pamti sve!!! Na kraju mogu reći da je i to jedna od dobrobiti Rekonekcije. Svakodnevno povezivanje s iscjeljujućim frekvencijama i otpuštanje svega onoga što mi više ne služi, omogućilo je mom tijelu da se puno lakše vrati svakodnevnom vježbanju. Rekonekcija ubrzano mijenja sve segmente života, pa tako i ovaj dio, da se s potpunom lakoćom vratim intenzivnom vježbanju.
Comments