Koliko često si dozvoljavate da se isplačete, onako iz dubine duše? Koliko često si dozvoljavajte da plačete od sreće i ganuća, da imate osjećaj da ćete se raspuknuti od miline? Koliko često dozvoljavate svojim suzama da slobodno teku, bez obzira na to što će drugi reći ili pomisliti?
Koliko često se nalazite u situaciji da netko drugi pred vama plače, a vama je neugodno i želite pobjeći što dalje? Koliko često dozvoljavate da osoba ispred vas slobodno plače, bez da pokušavate na sve načine prekinuti te suze, da prestane što prije? Koliko vam je plakanje i dalje tabu tema?
Prije nekoliko dana, u jednom najobičnijem telefonskom razgovoru, osoba je izgovorila rečenicu, koja se u tom razgovoru (naizgled) uopće nije odnosila na mene. No, ta rečenica je za mene bila vrlo jaki okidač, da mi se podigne jedan stari program, koji očito nisam otpustila do kraja. Zapravo, par dana prije počeo se u meni “krčkati” neki nemir, koji sam primjetila, no nisam previše obraćala pažnju na njega i bila je dovoljna ta jedna rečenica da izazove emocionalnu reakciju. I što sam napravila? Sklupčala sam se ispod dekice, zagrlila sama sebe i nekoliko sati provela u suzama. Dozvolila sam sebi ne raditi ništa, samo bivati i pustiti da tijelo odradi ono što um nije (uspio).
Dva dana nakon toga, prijateljica objavi post kako je bila preplavljena ljubavlju i blaženstvom u razgovoru sa svojom kćerkom, da je od ganuća počela plakati i kako je dozvolila sebi te suze, ne pokušavajući ih zaustaviti.
Taj događaj potaknuo me na razmišljanje koliko je plakanje još uvijek nešto loše, nešto što se ne radi, nešto sramotno, kako su suze znak slabosti i “emocionalne preosjetljivosti”. Vrlo jasno sam spoznala kako je to program koji je duboko ukorijenjen u našoj kulturi. Od najranijeg djetinjstva programirani smo da “velike djevojčice ne plaču, dječaci uopće ne plaču, plakanje je za male bebe, plakanje je za slabiće, hrabri ne plaču…..”
Mi se sramimo svojih suza i nastojimo ih sakriti da ih nitko ne vidi, da nas ne bi osuđivali i prosuđivali, da nitko ne bi vidio kako se osjećamo.
Zar stvarno mislite da bi Bog, ta veličanstvena kreativna sila, koja je stvorila savršenstvo nazvano fizičko tijelo, iskreirala nešto što ničemu ne služi, nešto što bi bilo usmjereno protiv nas? Zar stvarno mislite da smo dobili taj dar da bismo ga skrivali i sramili ga se? Zar mislite da je to nešto neprirodno?
I sama sam većinu života bila “žrtva” tog programa. Bilo je potrebno puno rada na sebi, puno učenja, bolnih otpuštanja, rastavljanja na komadiće i ponovnog sastavljanja sa sobom dok nisam spoznala koliki blagoslov imamo u sebi, a mi ga se sramimo.
Plakanje je prirodna potreba ljudskih bića, jednako kao što su to i glad, žeđ, san, disanje, zijevanje, kašljanje, znojenje, mokrenje, stolica, povraćanje, podrigivanje i prolazak plinova. To su prirodne potrebe tijela, koje se nikako ne bi smjele potiskivati, niti ih suzdržavati, nego trebaju biti zadovoljene, da bi mogla biti uspostavljena i održavana prirodna ravnoteža tijela, uma i duha.
Suze su prirodni dio našeg organizma i trebamo im dozvoliti da ispune svoju funkciju koju imaju u našem tijelu, a to je da nam pokazuju emocije koje trenutno osjećamo i pomažu nam da otpustimo emocionalni naboj iz tijela. One nam pomažu, poput prirodnog analgetika, da lakše otpustimo bol iz tijela, da se lakše nosimo s posljedicama stresa, pomažu u otpuštanju osjećaja tuge, da iscjelimo rane duše, te da se lakše vratimo u naše prirodno stanje emocionalnog balansa. Bez obzira radi li se o suzama tuge ili sreće, one neutraliziraju naboj u našem tijelu koji se stvara kod intenzivnih iskustava kroz koja prolazimo. Svako potiskivanje i zadržavanje suza stvara energetske blokade u našem tijelu, na kojima se nakupljaju otrovi i postaju idealna podloga za razvoj bolesti. Plakanje nam omogućava da se energetski očistimo i izbacimo iz tijela potisnute i nagomilane emocije, da se oslobodimo stresa i osjećamo bolje, da se iscjelimo.
Prihvatite dar koji ste dobili samim svojim postojanjem i dozvolite suzama neka teku u potocima. One nisu znak slabosti, nego hrabrosti, mudrosti, unutarnje snage i autentičnosti, one su iscjeljenje i snaga da pokažete najranjiviji dio sebe.
Zbog toga se ponekad i događa u sesijama Rekonektivnog iscjeljivanja da počnete odjednom plakati. To nije ništa neuobičajeno, nego samo znak da se iscjeljujete na svim razinama vašeg bića. Meni je svakako pomoglo da se oslobodim tih nametnutih programa i dozvolim sebi izraziti sve emocije koje sam dugo skrivala i potiskivala.
Želite li osjetiti djelovanje frekvencija, javite mi se. A zove li vas da se dublje povežete s Rekonektivnom iscjeljivanjem, određeni su datumi seminara. Prvi će biti u Zagrebu 14-15. svibnja 2022. a drugi u Ljubljani 15-16. listopada 2022. Rane prijave su do 25.02.2022. (za Zagreb).
Za sve informacije o seminarima, kao i da biste dogovorili svoju sesiju Rekonektivnog iscjeljivanja ili osobne Rekonekcije možete mi se obratiti na 095 903 6612 ili krivacic.n@gmail.com
